Horor prikazi

Horor prikazi („horor“ znači „užas“) je naziv koji se danas koristi za žanr u fiktivnim delima (kao što su književnost, likovna umetnost,strip,film,video-igre),a čiji autori nastoje izazvati strah,uznemirenje i nelagodnost kod njihovih konzumenata. Najčešći izvor neugodnih osećaja je uvođenje nekog zlog,a ponekad neobjašnjivog i nerazumljivog elementa natprirodnog porekla u „normalnu“ ljudsku svakodnevnicu.
Od 1960-ih izraz horor se koristi i za dela sa morbidnim, neugodnim temama i snažnom emocionalnom napetošću. Horor se često prepliće s delima naučne fantastike, kao i fantastike, s kojima zajedno stvara i poseban nad-žanr spekulativne fikcije. Za izraz horor se u prošlosti koristio izraz strava i užas, odnosno strava. Početak horora kao književnog žanra datira od XVIII veka objavom romana Horasa Valpola Otrantski zamak, 1764., što je ujedno i početak podžanra tzv. gotičkog horora. U XIX veku značajan je roman Meri Šeli Frankenštajn (1818.), kratke horor priče Edgara Alana Poa,Stivensonov Neobičan slučaj dr Džekila i g. Hajda (1886.), Vajldov roman Slika Dorijana Greja (1890.) i Stokerov Drakula (1897.). 
Horor prikazi predstavljaju promociju brutalnog satanizma, satanističkih rituala, natprirodnih moći i sile, uključujući zagrobni i onostrani život. Satanisti se prikazuju moćnijim ili uticajnim od običnih ljudi,  a  zlo  kao  neuništivo  i  večno.  Jedno  od  najjačih  ljudskih osećanja je strah, a najsnažnija i najjača vrsta straha jeste strah od nepoznatog. Horor prikazi ostavljaju trajne posledice na decu i mlade kao što su zabrinutost i fobije, poremećaji sna, agresivnost i nasilje. 

Trenutno najcitaniji tekstovi

Pesme koje imaju izvesne slicnosti(obrade i/ili plagijati)

Citati o umetnosti

Estrada i podzemlje